Ljudi! Ne podnosim ih!

Nakon stanke od šest godina i nakon dva povijesna filma – Gospodin Turner (Mr. Turner, 2014) i Peterloo (2018) – smještena u 19. st., britanski veteran Mike Leigh (1943) novim se ostvarenjem, Bolnim istinama (Hard Truths), vratio onome čime je stekao svjetski ugled i u čemu ga se drži velemajstorom. Takozvanoj sudoperskoj drami, odnosno zagledanju u svakodnevicu običnih ljudi, pripadnika britanske radničke i srednje klase koje život ne mazi, a oni se u njemu snalaze, skromno, kako znaju i umiju. Iako Leighovi filmovi imaju nekakvu priču, ona je obično rastresita, epizodična, prigušena, a u žarištu zanimanja su osobnosti, ljudsko ponašanje svatkovića u kojima čuče i vriju osobine, ekscentričnosti, frustracije s kojima se teško nose, zbog kojih im često nije lako biti u vlastitoj koži.

Leighovi filmovi donose realističke poglede u zbilju u kojima se znalački, perceptivno raščlanjuju karakteri i odnosi s vrhunskom glumom

U cjelini Leighova opusa pretežno sastavljenog od razmjerno sličnih ostvarenja, Bolne istine mogu se sagledati kao tjeskoban par humornije ugođenom filmu Samo bez brige (Happy-Go-Lucky, 2008) u kojemu se pozabavio tridesetogodišnjom učiteljicom, Londončankom Paulinom, zvanom Poppy – što se može povezati s engleskim izrazom to pop koji, uz ostalo, znači poskočiti – veselim, komunikativnim, dobrodušnim, duhovitim čeljadetom široka osmijeha, punim optimizma, suosjećanja i razumijevanja, mladom ženom koja se, iako joj ne ide sve po loju, osjeća sretnom i zadovoljnom, jer i poteškoće su, veli, dio života. Leigh je za Samo bez brige bio nominiran za nagradu Oscar za scenarij, a među brojnim priznanjima filmu izdvajaju se Zlatni globus i Srebrni medvjed glavnoj glumici Sally Hawkins.  

I Bolne istine osvojile su mnoge nagrade, mada ne tako zvučne, a ponajviše pohvala opet je upućeno tumačiteljici glavne uloge, Marianne Jean-Baptiste, glumici zapaženoj nastupom upravo u Leighovu filmu, velehvaljenima i široko voljenima Istinama i lažima (Secrets & Lies, 1996), za koji je bila nominirana za nagradu Oscar za sporednu žensku ulogu. Leigh i Jean-Baptiste otad nisu surađivali, a u Bolnim istinama ona igra osobu posve oprečnu gore spomenutoj Poppy. Posrijedi je sredovječna domaćica Pansy, svojeglava, samoživa, nemoguća, mizantropkinja koja se ni u jednoj prilici ne osjeća ugodno i opušteno. „Ljudi! Ne podnosim ih!“ zarežat će nekom zgodom. Svaka situacija u njoj izaziva provale bijesa i agresije, neprestano viče na sve oko sebe, svima soli pamet, vrijeđa, prijeti, optužuje, zastrašuje, a pritom smatra da je ona žrtva nevaljalog svijeta. Osjećajući se ugroženom, čak se i iz sna svaki put budi s krikom, odmah spremna za napad. Ta i takva osoba, međutim, živi naoko uobičajenim građanskim životom, sa suprugom (David Webber) i punoljetnim sinom (Tuwaine Barrett), u ugodnoj, uređenoj obiteljskoj kući s dvorištem, u mirnome, pitomome londonskom susjedstvu. Suprug, vodoinstalater, i nezaposleni sin od njezina su neprestana glasnoga prigovaranja više-manje obamrli i njezinu neopravdanu dominaciju šutke prihvaćaju kao zlehudu sudbinu kojoj ne znaju i ne mogu izmaknuti. Posrijedi je crnačka obitelj, no nijedan njihov problem nije rasne naravi. 

Leighove filmove smještene u suvremenost najčešće se opisuje kao realističke poglede u zbilju u kojima se znalački, perceptivno raščlanjuju karakteri i odnosi te se naglašava da u njima svi vrhunski glume. Bez sumnje, likovi uglavnom jesu ljudi poput onih koje vidimo na ulici, u dućanu, na stubištu i gledatelju će, načelno, biti prepoznatljivi iz vlastite stvarnosti. No Leigh, koji scenarije i filmove osmišljava u specifičnoj, višemjesečnoj suradnji s glumcima, mahom se usredotočuje na određenu osobinu koju zatim prenaglašava do ruba karikaturalnosti, pa i glumci u tom viđenju igraju na ivici pretjerivanja, nerijetko i koračić preko nje. Osobina koju se stavilo pod lupu – primjerice Pansyna srdžba ili Poppyna vedrina – ne razjašnjava se niti joj se traže i pronalaze uzroci. Ona se intenzivno predstavlja u raznim prilikama, oblikovanima precizno i zbijeno, no većinom tako da odišu neobveznošću, gotovo spontanošću, zatečenoj i nekim čudom snimljenoj u stvarnosti. U tomu Leigh doista jest izniman, kao i u tomu da, najčešće se baveći osobama i temama koje bude neugodu i koje ne doživljavamo kao zamišljaj, već kao moguć i iskustveno nam prepoznatljiv svijet, teškoće prikaže teškima i uznemirujućima, no uvijek s mjerom donekle crnog i apsurdnog humora. A to se ne doima podilaženjem publici, već svjetonazorom, kao i osebujan prožetak blage ironije i širokogrudnog humanizma.

Nesretnu Pansy koja sve zagorčava i sebi i drugima nećemo shvatiti, niti se filmaši pretvaraju da je razumiju ili da za nju navijaju, no opisat će je bez osude, kao jednu od bezbrojnih sastavnica groteskne, tragikomične melodrame bivovanja ljudskog roda.